Povijest

        Grad Petrinja postaje slobodnim kraljevskim gradom 1240. godine zaslugom hercega Kolomana. Ime je dobio najvjerojatnije po crkvi Sv. Petra, odnosno riječi petra što znači stijena, kamen. U 15. stoljeću Turci prodiru na granice Hrvatske i Slavonije, dok 1594. grad ostaje bez turske posade te ga zauzima hrvatska i austrijska vojska. Tadašnja Petrinia postaje izlaznica svih vojski za vraćanje hrvatskih zemalja, glavna utvrda banske krajine, a kasnije sjedište Druge banske pukovnije, krajiški gradić- komunitet, ali istovremeno i gospodarsko, kulturno i prosvjetno središte. U doba ilirizma promicatelji ilirske ideje svoje djelovanje nastojali su proširiti i na područje Vojne krajine pa se, s težnjom prosvjećivanja i odgajanja mladeži u narodnom duhu, osnivaju društva za javna djelovanja. Kao najkorisniji oblik druženja za Hrvate bile su čitaonice u kojima se vidjela mogućnost izmjenjivanja misli uz čitanje novina.  Nakon utemeljenja prvih ilirskih čitaonica u Zagrebu (1838.) i Karlovcu (1838.) osnivaju se društva pod nazivom „Kasino“. Bile su to čitaonice s nešto širim djelokrugom rada, a osim za sastajanje zbog čitanja, čitaonice kasina, su služila i za zabavu. U Petrinji, sjedištu Druge banske pukovnije, čitaonica „Kasino“ utemeljena je 1842. godine uz veliko zalaganje pukovnika Josipa Auera, Mojsija Baltića, krajiškog upravnog časnika i dr.

        Tijekom 1846. grupa petrinjskih građana predlaže izgradnju društvenog doma u kojem bi se gradski Kasino mogao stalno smjestiti kako ne bi, kao do tada, prekidao i ponovno pokretao svoje djelovanje zbog neimanja stalne i prikladne dvorane. Prva sačuvana Pravila petrinjske čitaonice najvjerojatnije su izrađena 1867. godine kojim se pozivaju svi časnici te građanstvo i činovništvo Petrinje da pristupe u ovu čitaonicu.Za člana može biti primljen svatko tko posjeduje dovoljan stupanj obrazovanosti i ako je uz to samostalan. Čitaonicu vodi ravnateljstvo na čelu s ravnateljem koji je u pravilu biran iz redova časnika Druge banske pukovnije. Dva člana ravnateljstva bili su umirovljeni časnici dok su trećeg člana birali građani. Članarina je iznosila 50 nčv. mjesečno.Pravila za koja smatramo da su izrađena tijekom 1867. nisu potvrđena od viših vlasti, a razlozi za to nisu poznati. Poznato je, međutim, da su kasnije preuređena i pisana njemačkim jezikom, a puni naziv glasio je „Čitaoničko društvo carske i kraljevske Druge banske krajiške pukovnije i grada Petrinje“. Prema novim pravilima članom je mogla biti smo neporočna osoba, ravnateljstvo društva se ukida, bira se čitaonički odbor na čelu s predsjednikom, skupština dobiva veća ovlaštenja i jedino ona može birati odbor i predsjednika, članarina je povišena na 1 forintu. Pravila su prihvaćena i potvrđena 1869. godine. Tijekom 1873. u gradu Petrinji čitaonica ima preko 130 članova, a znatan ih je broj i po ostalim dijelovima Banske krajine. Te godine dolazi do nesuglasica u društvu glede pravila te se ističe da se radi o hrvatskom društvu čija pravila su pisama njemačkim jezikom. Poradi toga izrada novih pravila povjerena je petrinjskim građanima Adolfu Zerneku i gradskom vijećniku Nikoli Kosu te je tako od 1875. Čitaonica dobila naziv Narodna čitaonica. Narodna čitaonica u Petrinji djeluje od 1875. – 1896., a nova pravila, sastavljena hrvatskim i njemački jezikom, prihvatio je privremeni odbor 25. lipnja 1875., a potvrdio zapovijedajući general u Zagrebu Antun Molinary. Nova pravila dala su mogućnost da se čitanjem i zabavama unaprijedi društvenost i uzvisi užitak života. Čitaonica organizira plesove, predavanja, pjevačke večeri, a odbor se pretplaćuje na sve bolje beletrističke, političke, znanstvene i satiričke listove. Krajem 1876. čitaonica ima 138, a tijekom 1877. godine 145 članova. 1883. u prostorijama čitaonice održan je dobrotvorni koncert čiji dobitak je poslan Matici hrvatskoj za podizanje spomenika Augustu Šenoi, a dio je ostavljen za kupnju društvenog glasovira. Otkazuju se strukovni listovi, a primaju se Hrvatska vila, Srijemski Hrvat, Katolička Dalmacija. 1896. godine Narodna čitaonica prerasta u Hrvatsku čitaonicu, naime, do 1895. Hrvati i Srbi zajednički su djelovali u Narodnoj čitaonici, a na poticaj Jovana Vorkapića Srbi se izdvajaju i osnivaju Srpsku čitaonicu, što potiče Hrvate da rade na preimenovanju Narodne u Hrvatsku čitaonicu. Na glavnoj skupštini 1900. za predsjednika je izabran Ivan Zoch, pedagoški djelatnik koji je objavio više znanstvenih radova i knjiga te pokrenuo izdavanje prve hrvatske enciklopedije. Ivan Zoch zajedno s profesorom Mencinom proširuje djelokrug rada čitaonice, osniva se dobrovoljno kazališno društvo koje priređuje drame, komedije, parodije i recitatorske večeri na kojima sudjeluju gradsko- vatrogasna glazba i pjevači zbora Slavulj. Iako su pravila Hrvatske čitaonice donesena 1896. potvrđena su tek 1901. godine kada su i tiskana u tiskari Dragutina Benka koji je bio jedan od utemeljitelja petrinjske, ali Građanske knjižnice 1906. godine. Prema tim pravilima koja su potpisali predsjednik i tajnik, cilj društva je podupirati hrvatsku književnost i umjetnost te njegovati i širiti društvenost. U tu svrhu društvo nabavlja knjige slovenske i hrvatske književnosti te političke i poučno- zabavne novine, organizira predstave s glazbom, pjevanjem, krasnoslovljem te održava poučna predavanja. Tijekom 1901. čitaonica ima 102 člana, a 1922. predsjednik čitaonice je Fran Stilinović, do 1934. predsjednik je Pavao Bolfek, a zatim je izabran Stjepan Lovreković, broj članova povećan je na 110. 18. ožujka 1906. u Petrinji je utemeljena i građanska čitaonica, a zasebne čitaonice i knjižnice osnivaju i pojedina petrinjska društva te humanitarne i kulturne ustanove. Obrtničko radničko društvo „Banovac“ osnovalo je čitaonicu 1901., gradske bolnica 1906., a tijekom 1938. utemeljena je „Radnička čitaonica“. Osnivanje tih čitaonica neosporno potvrđuje da je Petrinja bila središte kulturnog, političkog i društvenog života. Sve do 1941. godine čitaonica djeluje u prostorijama Hrvatskog doma koji se nalazio na mjestu današnjeg Hrvatskog doma. U tom razdoblju, zbog dotrajalosti zgrade, čitaonica seli zajedno s inventarom u zgradu bivšeg doma JNA te za vrijeme Drugog svjetskog rata čitaonica radi i skuplja sredstva za gradnju novog društvenog doma. 1943. u Petrinji se održavaju dani hrvatske knjige čime je Petrinja pokazala da u njoj nije ponestalo smisla za duhovne vrijednosti. (Golec, Povijest grada Petrinje)

         Od 1943. do 1951. u čitaonici radi učiteljica Ruža Tomić, a 1953. održana je osnivačka skupština Gradske čitaonice kojoj su prisustvovala 22 člana, a u Odbor gradske čitaonice predloženo je i izabrano 10 članova. Na spomenutoj sjednici sve prisutne pozdravio je Antun Marković koji je tom prilikom govorio o značaju knjižnice u životu grada Petrinje, ali je naglasio i to da je čitaonica do te osnivačke skupštine radila bez određenog rukovodstva tj. bez odbora. Za predsjednika odbora izabran je Antun Marković, a za tajnika Ratimir Sertić. Nakon diskusije i završetka rada skupštine izabrani odbor završio je konstituiranje te izabrao tri člana za pripremu Pravila i kućnog reda Gradske knjižnice. Iz zapisnika od 20. siječnja 1954. saznajemo da su prostorije Čitaonice služile Šah- klubu Petrinja za igranje šaha i to od 19:00 h nadalje, te da je odbor Šah- kluba odgovoran za sav inventar u čitaonici kao i za knjige. Dovršenjem zgrade Hrvatskog doma 1954. godine, a tadašnjeg Doma kulture „Moša Pijade“, knjižnica dobiva svoje stalne prostorije. Od 1956. do 1964. voditeljica novootvorene petrinjske knjižnice u sastavu Doma kulture je Jelena Gregurinčić, učiteljica i knjižničarka, a od 1965. ravnatelj Doma kulture je Simo Salkaj. Pored ostalih, tu rade Marica Gregurinčić, Hermina Rodić, Vlatka Pijalović, Janja Petrović i Mira Bašić. Od 1978. do 1981. ravnatelj Doma kulture Moša Pijade je prof. Berislav Ličina, a od 1981. prof. Stevo Tomić koji ujedno radi u knjižnici.

       Do početka Domovinskog rata direktor Doma kulture je Ljudevit Geček. 1985. godine  knjižnica seli u veći prostor u istoj zgradi gdje je i danas, a voditelj je Slavica Kramarić. 1990. godine knjižnica otvara dječji odjel kao zasebnu cjelinu. 1991. – 1995. Petrinja je okupirana i naša knjižnica djeluje u prostorijama Narodne knjižnice i čitaonice Sisak na skupljanju knjiga za obnovu knjižnica te je sakupljeno preko 650 knjiga poklona Matice hrvatske. 1995. nakon Vojno - redarstvene akcije Oluja naša knjižnica djeluje u Hrvatskom domu kao prva knjižnica i čitaonica na oslobođenom području koja je počela s radom još 1995. godine. Nakon VRA „Oluja“ ravnatelj Hrvatskog doma je prof. Zvonimir Martinović a u knjižnici rade Lada Dolenec, Katica Pucović i Đurđica Elblinger. Za voditelja knjižnice 1996. godine dolazi Rada Rojc. Godine 1997.  voditelj knjižnice je Tomislav Vrbanc. Od 2001. do 2006. godine  u knjižnici radi Ante Mrgan, od 2002. radi Gordana Dumbović, a od 2004. Katarina Elblinger.

        Prema Zakonu o knjižnicama, Grad Petrinja kao osnivač, donio je Odluku o osamostaljenju, te je knjižnica 11. siječnja 2006. godine postala samostalna Gradska knjižnica i čitaonica Petrinja sa svim zakonom propisanim pravima i obvezama . Prva privremena ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja bila je Dubravka Fran - Krkić, dipl.oec. koja je imala zadatak osigurati sve uvjete da knjižnica može djelovati kao samostalna ustanova. Vršiteljica dužnosti ravnateljice Knjižnice od 2006. do 2007. godine je Katica Pucović. Od 2007. do 2008. u knjižnici radi Marija Pilić. Od 1. ožujka 2007. godine ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja je Gordana Dumbović, dipl.uč. Od 2008. do 2009. u igraonici dječjeg odjela knjižnice radi Ana Bobeta a od 2009. u knjižnici rade Marko Grbeša i Natalija Antić Bjelac.
Novim preustrojem, u Knjižnicu se vraća knjižničar Ante Mrgan,bacc. inf.  na radno mjesto informatičara te Agneza Dolenec. 

        Dječji odjel (57,75 m ²) smješten je u prizemlju Hrvatskog doma i okuplja djecu predškolskog uzrasta te osnovnoškolce. Uz njega je igraonica u skromnih 18,50 m². Na katu je smješten odjel za odrasle korisnike koji sve svoje aktivnosti s članovima i korisnicima obavlja u svojih 173 m². Prema Standardima za narodne knjižnice, petrinjska knjižnica u odnosu na veličinu grada, broj stanovnika trebala bi djelovati na najmanje 910 m². Nažalost još uvijek svoj rad obavlja na 249,25 m² što je 27 % od Standardima predviđenog prostora. Trenutni ravnatelj knjižnice je Ante Mrgan, mag.bibl.