Sada u pod gledaju,
kao da predale su se,
odustale,
i čekaju drugog da gleda mjesto njih.
Samo suza što licem prođe,
trag ostavlja na pustopoljini,
dok ne ispari
poput duha koji nekad imali smo.

Nedostaju mi te oči!
Da, tvoje oči!
Vaše oči!
Oči čovjeka koji je gledao Petrinju,
disao Petrinju,
živio Petrinju,
GRADIO Petrinju!
Jer samo onaj koji ju vidi našim očima,
zna što Petrinja zapravo jest.