Ovdje donosimo jednu priču po izboru urednika. Cijelu zbirku možete posuditi ili nabaviti u vašoj knjižnici.

KLESAR

Sumnja u postojanje Boga najčešće zaživi onda kada život neke dobre osobe nestane naglo ili nepravedno. I uvijek je tako. Jedino je nejasno zašto Bog uopće jednu takvu osobu i šalje na ovaj svijet? Da testira ostale, one manje vrijedne? A zašto je onda njih stvorio? Da testira ove druge, ove u koje je u startu polagao nadu? Nepotrebna igra bez granica - to je zapravo ljudski život...
Međutim, takvom razmišljanju nikada nije bilo mjesta u životu jednog čovjeka koji je živio onako kako je tekao dan. Ako je bilo sunčano i lijepo - bilo je dobro, ako je kišilo ili bilo hladno – opet je bilo dobro. Živjelo se, a to je bilo ono što je bilo najvažnije.
Čovjek je bio skroman, bio je siromašan, a opet i beskrajno bogat u svojoj duši. Nikada nije saznao od čije loze je potekao, nikada se nije niti previše brinuo, a opet nikada mu nisu niti rekli oni koji su možda to i znali. Živio je u kolibi na mjesnom groblju, tamo je ujedno bio čuvar, bio je društvo mrtvima, ali u glavnini je radio kao klesar. Bavio se uređenjem posmrtnih prebivališta, uljepšavao je domove onih koji su završili svoju igru bez granica.
I bio je zadovoljan. Ljudi iz mjesta su ga dobro poznavali, kada bi dolazio u lokalnu prodavaonicu mješovitom robom svi bi ga pozdravljali, djeca bi mu mahala, a on bi sjao dobrotom prema svima njima.
Lažna je bila ta ljubaznost prema njemu. Znali su da je pošten čovjek, znali su da će svakome učiniti najbolje što može, međutim znali su i da im je zapravo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Znali su da ga poznaju, da je potekao od nekoga njima nepoznatoga, da je možda i dijete nekih zlih ljudi, ali i da je bio potomak staroga jarca njih opet zapravo ne bi bilo briga. Mjesto u kojemu je živio bilo je leglo prljavih duša, te sirotište nepoznate muke i pobačenog jada! Bilo je to mjesto koje nije poznavalo ljubav.
Naravno da na takvome mjestu nikada nije spoznao bliskost, nikada nije spoznao sjedinjenje s toplinom osobe slične njemu. Poštivao je sve ljude oko sebe, ali istinsku ljubav nikada nije imao prilike spoznati.
Trajao je jednako sve do svoje tridesete - bio je taman dovoljno mlad, a ujedno i dovoljno star, da bi bio sasvim svoj i spreman podariti se nekome. Nije se opterećivao, ali se nadao da će jednom i on zasnovati obitelj. Misao mu je bila pohranjena negdje u samoći, čekao je osobu za sebe znajući da ona neće biti nitko od onih koje je poznavao.
Netko drugi je morao doći – ali tko bi došao živjeti u tu nemilosrdnu rupu bezdušja i srama?

Sanjivo predvečerje, klesar je sjedio ispred  kuće mjesnog stolara i čekao ga kako bi preuzeo drvo za izradu novih križeva. Gledao je prema glavnoj ulici, uživao je u pogledu na djecu koja su se glasno smijala zbijajući šale. Nije ih čuo, ali kao da jest – i on se pomalo smijuljio. Dan je bio na izmaku i njemu se činilo kako je sve prošlo u najboljem redu. Nije bilo nasilja, svi su uspješno obavili sve svoje poslove i on je zbog toga bio zadovoljan. Gledao je djecu, pa zatim njihove majke koje su ih počele dozivati na večeru. I opet je bio zadovoljan znajući da će svako dijete imati topao obrok na svome stolu. Vjerovao je da će svako dijete od svojih roditelja dobiti lijepu riječ i poljubac prije spavanja. Ta mu je misao ovlažila oči.
Gledao je, gledao i onda odjednom ugledao! Prva nepoznata osoba nakon dugo, dugo vremena i kretala se baš prema njemu. Što je prilazila bliže to mu se činila sve ljepšom i ljepšom – to je bila dama! Pomislio je na Boga, na njegov sud, pa zatim u sebi pomislio kako je to nešto što on nije zaslužio. Djevojka je došla do njega i pružila mu je ruku. Nije znao što bi, pa je učinio isto. Nježno mu se osmjehnula i upitala ga postoji li mjesto u kojemu bi mogla prenoćiti. Odgovorio je kako zna, ali ju je odmah upozorio kako to nije mjesto za jednu nježnu damu. Ona se ponovno osmjehnula pa mu jednostavnom rečenicom dala do znanja kako ona možda i nije jedna nježna dama. On se pomalo zaprepastio, ali kada mu se ona i po treći puta osmjehnula shvatio je kako se samo malo igra s njime. I to ga je zapravo razveselilo. Još nikada s nikim nije na takav način vodio razgovor. Bilo je šaljivo, bilo je ugodno i osjećao se sigurnim. Nije znao što bi dalje, pa je dao prijedlog. Htio je lijepu damu osobno otpratiti do lokalnog prenoćišta. Ona je odmah pristala i dala mu je do znanja kako joj se dopada njegov način ophođenja prema djevojkama. Lice mu se nevino zarumenilo, a ona je to itekako dobro pročitala, pa se lagano - ali na glas - nasmijala.
Hodali su glavnom ulicom, vjetar je bio lagan ali dovoljan da bi se poigravao s njezinom dugom crnom kosom. Sjajila je u polutami, a klesar nije mogao a da ne gleda u nju. Divio se tom Božjem djelu, nije mogao razumjeti kako netko može imati tako tamne i duboke oči, tako dugačke trepavice i tako čisto i bijelo lice. Bio je očaran njezinom ljepotom!
Hodali su relativno kratko i on joj je pokazao mjesto u kojemu bi trebala prenoćiti. Znao je da je to mjesto u kojemu nema hrane, pa se ponudio da je nahrani. Odbila je, ljubazno, i objasnila kako ona jede samo određene stvari. Pomislio je kako ih on možda može nabaviti, predložio je da mu kaže što želi, ali ona je samo nježno prstima prešla preko njegovih usana. Dodir joj je bio hladan, ali ujedno i topao, koža joj je bila toliko mirisna da je klesar zastao misleći kako je upravo otvorio prvu stranicu knjige koja govori od beskraju. I onda je shvatio da osjeća nešto novo, nešto što do tada nikada nije. Nije znao što je to, kako se naziva, ali je znao da je toplo i da mu zatvara dotok zraka prema plućima. Želudac mu se zgrčio, pa opustio i to desetak puta u doslovno tri sekunde. Nije niti znao da je - ali bio je zaljubljen!
Djevojka mu se zahvalila na ljubaznosti te rekla kako je njoj vrijeme za počinak. Njemu se ta ideja nije svidjela jer se htio još družiti s njom, ali s obzirom na njegovu osobnost nije joj se ni na trenutak suprotstavio. Jedino je upitao da li bi je možda sutradan mogao malo provesti kroz mjesto; nije znao tko je i zbog čega je zapravo došla, ali je htio da ona pristane bez obzira na sve. Rekla mu je kako bi to bilo jako lijepo i pristala je. Gorio je od sreće, pokušao je ne pokazati to, međutim radost nikako nije uspio sakriti. Ona ga je pročitala pa zakazala sastanak za točno devet sati ujutro. Potvrdio je svoj dolazak, a zatim su se rastali. Pratio ju je pogledom dok je ulazila kroz glavna vrata prenoćišta, a kada je napokon ušla on se uputio u svoju kolibu na groblju.
Noć mu nikako nije bila lagana. Zaspati nije mogao, borio se s raznim mislima i po prvi puta je otkrivao nekog novog sebe. Znao je sve to u teoriji, ali njemu se zaljubljenost nikada nije prikazala kao realnost. Znojio se, okretao po krevetu, a kada je pred jutro nekako i uspio zaspati snovi su se urotili protiv njega i dali su mu nju kao kaznu za neki nepoznati grijeh. Uživao je u toj uroti zapravo, nije se protivio društvu prelijepe tamnokose djevojke. U snu je nije bilo prljavih misli, nije bilo brige niti tuge. On je bio s njom, hodali su po prekrasnim poljima presvučenim mirisnim biljem, ali niti jedna biljka nije imala jači miris od onog kojeg je njezino tijelo pružalo. Smijali su se glasno, a njemu se činilo kako napokon svaka njegova riječ ima smisao. Više nije bio sam, nije bio samo u društvu grobova i smrti, njegov je život po prvi puta dobio istinsku smislenost! Odšetali su dolje do rijeke, promatrali su ptice i sav život koji je majka priroda imala za pokazati. Sunce se nije gasilo, a njemu se činilo kao da isti dan traje već nekoliko tjedana! Nikada nije bio toliko sretan...
I naravno da je jutro došlo i prije nego što je trebalo. Klesar se jedva razbudio, ali čim se sjetio koga toga dana treba voditi u šetnju mjestom bio je na nogama i prije nego se zbačena posteljina uspjela vratiti na njegov krevet. Dotjerao se zavidnom brzinom, na sebe je navukao jedino odijelo koje je imao – ono koje je nosio kada je bio prisutan tijekom sahrana. Izašao je van iz kolibe i brzim je korakom napredovao prema centru mjesta. Nakon desetak minuta stajao je ispred prenoćišta u kojemu je ostavio svoju djevojku iz snova. S obližnje kapelice začuli su se udarci zvona – devet puta. Čekao je mirno. Minuta ili dvije – čekao je još. Pet minuta, sedam, deset – nje nije bilo. Pomislio je kako je zasigurno zaspala, pa se hrabro uputio informirati unutar prenoćišta. Ušao je s osmjehom, pozdravio je zaposlenika u predvorju i upitao ga da li je možda vidio lijepu djevojku duge crne kose. Zaposlenik ga je odmjerio praznim pogledom i rekao kako je ta djevojka tijekom noći odvezena iz svoje sobe. Klesar nije dobro razumio pa je zatražio objašnjenje. Zaposlenik mu je hladno odgovorio kako je djevojci tijekom noći pozlilo i kako je, nakon što je pozvala pomoć, ubrzo preminula. Bilo je to jednostavno objašnjenje s njegove strane, zvučao je kao da govori o smrti nekoga koga nikada nije niti bilo, a klesar je počeo osjećati nekakvo čudno trganje iznutra. Istrčao je van, gledao je oko sebe i po prvi puta u životu nije znao kako se ponašati. Ruke su mu se počele tresti i imao je potrebu povratiti, ali to nikako nije mogao. Grčio se, ispuštao je zvukove kao kada čovjek zaista povraća, međutim iz njegovog želuca nije ništa izlazilo. Okrenuo se prema zapadu i počeo je luđački trčati natrag prema svojoj kolibi. Kada je došao do glavnog ulaza u groblje, tamo ga je dočekao njegov poslodavac. Bio je to čovjek bez manira i bez osjećaja za druge. Imao je samo jedan interes, a on se zvao novac. Prst je uperio prema starim drvenim kolima koja je vukao još stariji i raspadnutiji konj. Izgledalo je kao da je jadna životinja prevezla dovoljno trupala za jedan cijeli grad, a ne maleno mjesto kao što je bilo njihovo. Objasnio je kako se u kolima nalazi lijes s tijelom jedne nepoznate djevojke i kako se njezin pokop mora održati odmah. Rekao je i kako neće biti svećenika, te da se za sve potrebno klesar pobrine sam. Nakon toga je otišao.
Činilo se kao da nema sunca, a bilo je vruće ljetnje jutro. Klesar je ostao sam, ostao je prazan. Poželio je odgoditi pokop, pomislio je čak kako to nije ona i ta ga je pomisao nagnala da pođe otvoriti lijes. Nakon što ga je spustio s kola i otvorio ga, uvjerio se da je to ipak ona. Nezamisliva tuga kolala je njegovim tijelom dok joj je iskapao raku. Poželio je sebe u njoj, poželio je da se vrati jučer, poželio je da se vrijeme usprotivi svom regularnom bivanju, međutim znao je da budan sanja, svjesno je htio biti bez svijesti – a nije to mogao biti.
Završio je s kopanjem poželjevši da nikada nije i postavio je lijes na dva konopca koja je maleni mehanizam otpuštao i tako činio da se svježa raka pretvori u jedan novi grob. Kada je lijes dotaknuo dno klesar je izvukao konopce i prije zatrpavanja zemljom započeo je molitvu. Nije to bila klasična molitva, već je svojim riječima na neki način počeo vrijeđati i Boga i život i sve oko sebe. Napokon je osjetio kako je to voljeti nekoga na sasvim drugi način, a samo za tren je ostao bez toga. Boljelo je jako, toliko jako da se nije borio s potrebom da prestane vrijeđati sve oko sebe. Počeo je bacati zemlju natrag u raku psujući i dalje. Kada je završio otišao je u svoju kolibu i tamo je uzeo jednu omanju mramornu ploču koju je kanio postaviti kao uspomenu na nepoznatu djevojku. Iznio ju je van i ukopao je u zemlju ostavivši maleni kanal uokolo kako bi ploču kasnije mogao zaliti jednim slojem betona. Uzeo je dlijeto, čekić i počeo je pisati posvetu. Nije znao djevojčino ime, nije znao ništa o njoj, ali pamtio je njezinu ljepotu, toplinu i njezin miris kada ga je dotaknula po ustima.
Razmišljao je neko kratko vrijeme i zatim je počeo pisati. Kada je završio, odmaknuo se i na glas pročitao : „ Tvoja ljepota je uspavala kraljevstva – tvoj miris je razbudio stoljeća sna. „
Bolje nije mogao, nije niti trebao, jer to što je napisao bilo je prvo što je za nekoga sam osmislio. Gledao je u njezin grob, suze su same počele uzimati svoj danak, ali on kao da ih nije niti osjetio. Bio je pretužan da bi išta drugo moglo zaokupiti njegovu pozornost. Završio je posao, pokupio je alat i krenuo je natrag u svoju kolibu. Još jednom se okrenuo prema grobu, gledao je i pomislio kako bi trebao donijeti jedan buket divljeg poljskog cvijeća. Krenuo je još jednom pročitati posvetu koju je napisao, gledao je, činilo se kao da nema ničega na mramornoj ploči pa je dlanovima protrljao oči kako bi sklonio ostatke suze i onda možda malo bolje vidio ispred sebe. Pogledao je još jednom – ploča je bila prazna!!
Ništa nije razumio, prišao je bliže i ponovno je pogledao. Ništa! Prišao je još bliže i rukom prešao po ploči – nije bilo nikakvih utora koji bi predstavljali slova. Nije mu bilo jasno. Mislio je da je popustio sa živcima, ali opet, bio je siguran da je posvetu uklesao na ploču. Nakon što se malo smirio odlučio je ponoviti postupak. Drugog rješenja nije bilo. Radio je i radio i napokon je uspio završiti. Ustao je i, kao i prvoga puta, malo se udaljio kako bi pročitao posvetu. Sve je bilo u redu. Napravio je još nekoliko koraka unatrag i dalje gledajući u ploču. Posveta je postojala. Odlučio se okrenuti, pa ponovno pogledati. Učinio je to.
I posvete opet nije bilo!!
Poludio je od muke i straha, počeo je vikati kako je to nemoguće i pritom se udarao dlanovima po licu. Ne i ne, nije se mogao uvjeriti u činjenicu da je samo zamišljao urezivanje svojih riječi na njezin nadgrobni spomenik. Nervoza se uvukla u njega, dala mu je nenadanu hrabrost i on je izvukao alat još jednom. Klesao je brže nego ikada, bio je sigurniji nego ikada i znao je da će sada sve ostati zauvijek zapisano. Završio je, ustao, pročitao, okrenuo se – i nije se odmah vratio uvjeriti da li je posveta na kamenu. Čekao je, razmišljao je o sebi, o tome kako je uvijek bio tu za druge, tu za Boga, a kako sada kada njemu netko treba zapravo nema nikoga. Nije žalio za prošlošću, nije se nikada prisiljavao činiti dobro, on je jednostavno bio takav, ali bio je i čovjek – društveno biće – i jadan nikada nije niti slutio da će ga to što je čovjek jednom ipak dovesti na kušnju; na raskrižje duhovnog i zemaljskog života.
Okrenuo se, pogledao je zadnji put – na ploči je pisalo njegovo ime!
Ime koje nitko nikada nije znao, jer on je za sve uvijek bio samo klesar...